10.02.2015.

34.

Samo se sjećam mirisa kahve i uvijek neobične atmosfere u našem gradu. Svakog jutra prolazila je pored radionice. Zanatlije bi je uvijek posmatrale,dok su svojim lupkanjem stvarali interesantnu melodiju. U svoj toj halabuci ja sam čuo samo njene korake. Tupo udaranje potpetica o kaldrmu,poklapalo se sa ludim lupanjem moga srca. Bila je posebna,to se odmah moglo primjetiti. Pune,crvene usne na blijedom licu odavale su dojam se radi o nekoj hladnokrvnoj kraljici. Njen zadatak bio je da slama srca svih muškaraca ovog svijeta. Međutim,oči,onako duboke tumačile su priču mlade djevojke na mnogo drugačiji način. Govorile su o njenoj velikodušnosti,ljubaznosti i na kraju ,ipak, burnom životu. Oči boje mora dozivale su me da se u njima kupam,da zaplivam kao nikada do sada.Ta čudesna žena bila je raj za moje oči,a znao sam da će jednog dana postati raj za moju dušu...

15.12.2013.

33.

Mrzim nedjelju. Mrzim pogotovo ovu danas.Tužnu i uništavajuću. Čudno je kako se loše osjećam zbog vremena, bar se tješim da je zbog toga. I želim vjerovati da jeste. Svako ostalo vjerovanje me ubija, učini da se osjećam gore nego sada. A to svakako ne želim. Došla sam na raskrsnicu života kada razmišljam po prvi put šta uraditi sa životom. U jedno sam sigurna, u mom životu će uvijek biti on. Znam da hoće. Mislim da smo se oboje navikli jedno na drugo i da se isuviše volimo da bi se ikada rastali. I ovih godinu dana i dva,tri mjeseca mi se čine kao trenutak. Tako brzo prolazi. I kada ništa ne ide , on je tu da sve popravi.I nadam se da ovim postom neću povrijediti neke djevojke koje upravo tragaju za takvom ljubavi. To mi zaista nije cilj. I da, ništa mi ne ide ni bez njega, niti osim njega. I sada kada sve saberem i oduzmem, on me čini sretnom, samo on. i to mi je dovoljno. Znam da sam upravo kontradiktorna jer sam predhodno rekla da sam tužna,ali to je zbog lošeg vremena. Samo zbog zblog lošeg vremena.

09.04.2013.

32.

"Šuti.Tiše,"ušutkivala ga je. Voljela je ugodnu tišinu,jer ju je imala samo s njim. Tišinu u kojoj je mogla uživati,razmišljati i ljubiti. Istovremeno.
Naslonivši se na njegovo koljeno imala je prizor tačno onakav kakav je željela. Grad. Najljepši od svih. Jedan jedini. Gusti oblaci se jesu nadvili nad Sarajevom,ali to njima dvoma i nije baš smetalo. Nisu ni obazirali pažnju. Možda ih je trznula po koja kap koju je nebo slalo ,ali ih je i milovala tjerajući ih da se stisnu,ugriju.
Stezala mu je ruku, a on bi je zagrlio oko struka. Tada su mislili da je sav svijet njihov,postao bi tako malen i jedinstven. I bio je. Onda mu se vješto topila u zagrljaju nalazeći tamo najveću utjehu. Privio bi je uz sebe,milujući po kosi,pružajući utočište iz kojeg nije željela otići. Osluškivala je neravnojerne uzdisaje i izdisaje,koji su stvarali interesantan ritam, uvijek različit. Osluškivala je divnu melodiju otkucaja srca,koje je joj je pripadalo.
Onda je spustila glavu u njegovo krilo i dalje ga posmatrajući. Poigravala se sa prstima,trudeći se da  njen pogled ostane skriven,a i osmijeh tajan.
Oči su mu bile tako krupne,kestenaste i izražene na neobično blijedom licu. Pogled je gledao negdje daleko,a usne su se blago kosile u uglovima u vragolasti osmijeh. Njoj najdraži. Iste te usne bile su jarko crvene,neumorne i iznimno tople.
Nikada joj nije bilo jasno šta ju je više privuklo. Da li drski izraz lica koji je izgledao nedostižno, a zapravo potpuno naivno i umiljato? Ili,ipak,beskrajno brižan zagrljaj podržan brojnim poljupcima?
Kako je uspjevao da je zavodi? Nju,koja nikada nije znala voljeti. Kako je uspjevao da,nakon toliko vremena, krv u njenim žilama ključa kada god ga ugleda?
U moru razmišljanja željela je poljubac. Sada. Snažan. Onakav kakav je samo on znao izvesti. Nježno ga je pomillovala po vratu ,zatim povukla prema sebi da bude dovoljno blizu. Tada je osjetila njegov dah. U tom trenutku sve misli su joj se pomutile i nastupio je slatki poljubac. Savršen,kao i svaki.
Pogledala ga je u oči. Direktno. Pojavila se misao,stvarna,koja u njoj živi i koju je s pravom, sigurno i iskreno sebi u njedra rekla : "Bože,pa on je sve što ja želim."
Prošaputala je ,nenarušavajući posebnu tišinu, "Volim te." Zatim utonula u duboke zagrljaje neizmjerno veličanstvenog svijeta koji se sklupčao u samo jednu osobu.
Ššš,ne kvari tišinu. Lijepo je,zar ne?


http://sphotos-e.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash3/534963_361593637280026_81649817_n.jpg
051012

21.02.2013.

Lana del Rey

I was in the winter of my life — and the men I met along the road were my only summer. At night I fell asleep with visions of myself dancing and laughing and crying with them. Three years down the line of being on an endless world tour and my memories of them were the only things that sustained me, and my only real happy times. I was a singer, not a very popular one, who once had dreams of becoming a beautiful poet — but upon an unfortunate series of events, saw those dreams dashed and divided like a million stars in the night sky that I wished on over and over again — sparkling and broken. But I didn’t really mind because I knew that it takes getting everything you ever wanted and then losing it to know what true freedom is.When the people I used to know found out what I had been doing, how I had been living — they asked me why. But there’s no use in talking to people who have a home, they have no idea what it’s like to seek safety in other people, for home to be wherever you lie your head.I was always an unusual girl, my mother told me I had a chameleon soul. No moral compass pointing due north, no fixed personality. Just an inner indecisiveness that was as wide and as wavering as the ocean. And if I said that I didn’t plan for it to turn out this way, I’d be lying — because I was born to be the other woman. I belonged to no one — who belonged to everyone, who had nothing — who wanted everything with a fire for every experience and an obsession for freedom that terrified me to the point that I couldn’t even talk about — and pushed me to a nomadic point of madness that both dazzled and dizzied me.Every night I used to pray that I’d find my people — and finally I did — on the open road. We had nothing to lose, nothing to gain, nothing we desired anymore — except to make our lives a work of art.Live fast. Die Young. Be Wild. And Have Fun.I believe in the country America used to be. I believe in the person I want to become. I believe in the freedom of the open road. And my motto is the same as ever —I believe in the kindness of strangers. And when I’m at war with myself — I ride. I just ride.Who are you? Are you in touch with all of your darkest fantasies? Have you created a life for yourself where you’re free to experience them? I have. I am fucking crazy.  But I am free.

http://data.whicdn.com/images/40203977/tumblr_mbuui1LxlL1qj7lb4o1_500_large.gif


Tumblr_migfkioaxu1r9n97lo1_500_large


17719_538373386207957_1407120796_n_large
20.02.2013.

23.

http://25.media.tumblr.com/f10c1405761a0db569af46f88027f5bc/tumblr_mgsjlvY8D81s1rrvpo1_500.jpg

20.02.2013.

22.

Zašto smo svi ovako napeti? Jedan je život ,zar ne?

http://data.whicdn.com/images/50906670/tumblr_mhaxww0TBk1rpzuydo1_400_large.jpg

19.02.2013.

21.

Danas sam baš razmišljala o svojoj vezi. Tačnije, razmišljala sam o osobi koja mi je postala jedna od najbitnijih u životu. On. Jako mi je stalo do njega. Također, da li svoju vezu nakon skoro pet mjeseci  mogu smatrati ozbiljnom? Tako se zaista i osjećam, osjećam da me voli. Isto tako , nije mi jasno kako ljudi mogu da se rastanu nakon dugo mjeseci, godina?Zar je moguće da tek tako nestane nedefinisana , jaka ljubav?

http://data.whicdn.com/images/44435734/74278_302553213183071_1328686638_n_large.jpg

18.02.2013.

I da se Rifat makne iz kuhinje :)

http://img842.imageshack.us/img842/6206/dsc05109u.jpg

18.02.2013.

20.

Zanimljivo je bilo slušanje ritma olovke dok je neumorno švrljala po papiru. Naravno da to nije bila moja olovka. To je bilo mnoštvo drugih olovaka,29 učenika, koji su marljivo radili test.
Matematika mi zaista nije jača strana. Nekada je bila. Sada ne. Niti želim da bude. Postala sam jako, jako lijena. Nekada sam provodila noći vježbajući teške zadatke, sve dok mi svi brojevi u glavi ne postanu isti. Ne znam šta mi se dešava. Valjda sam došla na raskrsnicu u kojoj biram put kojim želim poći. Tačnije , biram ono što me istinski privlači,a samim tim i zanima. Problem je što mi je postalo svejedno u vezi sa ocjenama. Sada su to samo simboli, a bili su mjerilo znanja. Počet ću učiti  tek u maju. Toga sam već sada svjesna. Ni ne želim ranije. Jednostavno postoji samo par predmeta za koje se želim zalagati.
Recimo, fizika, ne razumijem je. Zašto bi neko želio uplitati prste u nadnaravne stvari? Zašto ih tvrdoglavi čovjek ne može prihvatiti onakvim kakve jesu? To isto mislim za hemiju i matematiku(osim osnovnih stvari, bar toliko iz opće kulture trebamo poznavati) .Iz tih prirodnih grana jedino bih izdvojila biologiju. Ona ima smisla. Makar učim o sebi, o čovjeku, to će mi na kraju krajeva i biti potrebno.
Ali, gledajući s druge strane, dolazimo do konflikta interesa. Zašto bi nekom ko ne voli jezike bilo bitno redanje slova u rečenicu, te tako praviti magičnu cjelinu. Ta cjelina, predstavlja apsolutno drugačiji svijet ,drugačiji za svakog pojedinca koji u tome uživa. Svijet opuštajući i napet. Zanimljiv ili 'pak dosadan.

Opet, meni jako važan, jedini , čak i nezamjenjiv. Volim svoj život, ali ne realni, dosadni. Već,  ovaj na papiru, onako moj , onako savršen.

Tako da, moram naučiti poštovati tuđe interese, kao i tjerati nadležne da nas ne smaraju onim što nama nije bitno. Jer, ako bolje razmislimo, čemu učenje onoga što nas odbija, kada će se čim   prije zaboraviti?

http://data.whicdn.com/images/51966277/tumblr_mi0h32q69h1r8mjoko1_500_large.jpg

17.02.2013.

19.

http://24.media.tumblr.com/tumblr_mdszgy7ees1ryl1jdo1_500.png

17.02.2013.

Ne zaboravi šta je prava muzika.

69-a, moj stari i ja,
na biciklima
pa pravac Ilidza put rijeka, livada
gdje teferici raja iz Sarajeva
Cebe, pivara, rostilj i odbojka
Sve sareno poput cilima
A sa radija "Plima" od Indexa
I vijesti iz Vijetnama.

I stari rece tad
"Vidis tu svako zna
Politika je prosta stvar
Kafu kad zakuvas,
Fildzan se ostavlja,
Ako ko naidje, jebi ga"

To ovdje svako zna
To je raja iz Sarajeva
To ovdje svako zna
Raja iz Sarajeva
Iz moga Sarajeva.

84-e je pao snijeg
I skupio se citav svijet
Pa skije na rame
I sanke u ruke
Put Rajske doline.

Begovu dzamiju nekom kauboju
Jalija prodala
Strendzeri skontali
Da slava i novcici
Nisu najvazniji

I stari rece tad "Vidis sada
Citav svijet zna da postoji grad
Gdje se kafa zakuva
I fildzan ostavlja
Ako ko naidje, jebi ga!"

To ovdje svako zna
To je raja iz Sarajeva
To ovdje svako zna
Raja iz Sarajeva
Iz moga Sarajeva.

Proljece 92. vreli celik raznese
Sve komsiluke i sve derneke
Kazu, sve dosad
Je laz i obmana
Zavjera ustasko-dzihadska
Il upali foluska

I stari rece tad, cisteci zgarista
"Ne zalim zutog "yugu", a ni stan
vec sto nikada
kafu kad zakuvam, fildzan necu ostavljat
ako ko kaidje… jebi ga!"

To ovdje svako zna
To je raja iz Sarajeva
Iz moga Sarajeva.
Raja iz Sarajeva
Iz moga Sarajeva.
Raja iz Sarajeva
Iz moga Sarajeva.
http://img407.imageshack.us/img407/2605/naslov018wd6.jpg

Zabranjeno Pušenje

15.02.2013.

Tell me all the things you wanna do.

15.02.2013.

18.

Oduvijek sam voljela zimu. Ne. Voljela sam pahulje.Ili jos preciznije, voljela sam euforiju koja vlada u gradu padanjem prvih snjegova. Zima. Euforična i depresivna. Naprosto interesantna. Zanimljivo je to mijenjanje vremena. Nebo postane duša jedne djevojke. Čas je potištena,oblačna,čas razgirana, snježna,vesela. Nekad,opet,uplakana i tužna. Takve smo mi. Komplikovane, promjenjive, usrećuju nas sitnice,a istovremeno , nikad zadovoljne.B60a6b5718edfbd716e985a9ad3fd8ef_h_large

14.02.2013.

Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro.

Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.

http://www.novosti.rs/upload/images/2010/07%20jul/0907/kul--mesa-selimovic.jpg

Meša Selimović

14.02.2013.

17.

Ne misli na prošlost. Ne, ne misli na prošlost koja te zaista uništavala. Zašto kvariti savršenu realnost? Taj savjet je definitivno jedan od onih koji se najvise u govoru upotrebljava, a djelima (osim ako si imao lijepu prošlost, u svakom pogledu) ga je nemoguće ispuniti.
Prva sam ja na toj listi ljudi koji se konstantno sjećaju na loše momente prošlosti kako bi se osjećali potišteno. Često pustim neku pjesmu koju sam slušala u teškim trenucima i najednom ta melodija počne proticati mojim tijelom i steže srce baš onako kako nisam željela. Opet,nekada se iz dubine duše nasmijem glupostima zbog kojih sam 'patila'.
A nekada svoju sadašnjost upoređujem sa ne bas tako divno prošlosti kako bi sebi rekla 'Sjećam se i gorih dana.'
Da li jedino upoređivanjem vidim neku vrijednost svog nezanimljivog života? Ne razumijem . Zar nije jadno smatrati svoj život valjanim , tek onda kada nije NAJGORI.
Trudim se izbjegavati ove patetične tekstove ,ali budem li ovo sve čuvala u sebi imam osjećaj da cu se naprosto rasuti u milion dijelova.
S druge strane, nekada kada ujutru ustanem osjećam se jako dobro. I najednom , moj život ne može ništa uljepšati, niti ugroziti jer je dan krasan. To praktički znači da moj život možda jeste u jednu ruku interesantan, samo ga moja psiha u određenim danima, u određenim 'žutim minutama ' čini groznim.


427713_389977394354747_212091632143325_1562514_1895686138_n_large

13.02.2013.

16.

Zašto su ljudi tako puni prezira i predrasuda? Zašto nečiji stil oblačenja, nečiji izbor muzike ili čak način govora može govoriti o njegovom karakteru? Kako je uopće to moguće? ZAŠTO SAM JA POSTALA TAKVA? Nisam bila. Kakve su to podjele ljudi na klošare i štrebere? Ne razumijem. Kako sam sebi mogla dozvoliti da svijet utiče negativno na mene?Ne mogu da vjerujem da sam se svrstala u skupini običnih ,"zlih " smrtnika. U skupinu neznalica koji  ne cijene nekog ko je, hajmo reći, drugačiji.
Danas sam baš prolazila gradom sa par drugarica koje su slušale razgovor nekog momka u prolazu i  on je zbog svog specifičnog naglaska svrstan u skupinu KLOŠAR. Što je najgore od svega ja sam šutila. Nisam ga čak ni uspjela odbraniti. A smatraju me rječitom. Jednostavno sam postala nijema. Ne znam kakve to sile utiču na moj razum,ali mi se ovo definitivno ne sviđa.
Pogledam se u ogledalo, vidim osobu koju nikada ne bih poželjela. Klela sam se da to neću postati. Ali jesam. Ne znam da li će mi ovaj ogorčeni univerzum dopustiti da se vratim u svoj oblik ili ću ipak ugoditi ostatku svijeta i ostati jednostavna, nedrugačija (ne znam da li rijec ' nedrugačija' uopće postoji,ali bitna je simbolika).
Moja podjela ljudi je oduvjek bila na DOBRE i ZLE. To je poprilično realna  i zrela
podjela. Sve ostale 'podskupine' su jednostavno suvišne i krajnje glupe.
Možda baš Momak sa 'seljačkim' glasom(ne znam mu ime, ipak je to prolaznik) krije oduševljavajuće vokalne sposobnosti, možda je nevjerovatno pametan i pristojan. A zapravo, po logici današnjeg stanovništva, on je obična papčina. Ne želim da učestvujem u tim bezazlenim i kranje maloumnim predrasudama.
Voljela bih da znam tačnu definiciju riječi: papak,klošar, seljačina i sl. Znam samo da su to pogrdni nazivi koji se koriste najčešće u pogrešne svrhe.
Mnogi moji prijatelji bi rekli da sam kontradiktorna,ali ja, već pomenute riječi, koristim u šali ili pak u svađi sa osobama koje ne volim. Tačnije, ja znam šta te riječi znače,ali prosto ih je nemoguće objasniti. To je taj sarajevski žargon. Kada budem manje iznervirana pokušat ću prenijeti svoje znanje o dotičnim riječima široj populaciji u nadi da ce pročitat makar dio ovih NEZNALICA.


Tumblr_mef5c3k7n91rrg4ufo1_500_large

09.02.2013.

15.

Miris  trave i procvjetalih ruža u kasno proljeće jednostavno me je opijao. Možda me je opijao i miris njegove kose .Ne znam . Previše sam bila skoncentrisana na pomjeranje njegovih mekih usana dok su dodirivale moje. Slatki poljupci.
"Aleksandre, moram krenuti kuci, " govorila sam mu dok me rukom sve jače stiskao oko struka. Time mi je davao doznanja da ne želi da idem. Nisam ni ja željela,ali mogućnosti su bile drugačije.
"Vidjet ćemo se sutra. Otac mi ide na neki put. Neće znati da sam izašla iz kuće,a majci ću opet reci da sam s Fatom otišla u grad,"tiho sam mu govorila.
Nije mi dozvoljavao da više govorim. Prstom mi je prešao preko usana , tražeci od mene da šutim. Riječi su bile suvišne.
Zaboravila sam na vrijeme. Nalazila sam se u džennetu svojih misli i zaista nisam željela otići. Baš kada sam zamislila da je sve savršeno začuo se Ezan. Ezan koji je bio glasniji nego inače. Kao da me Imam kudio zbog zlodjela koje činim. Kada sam bila mala, mati i babo su mi uvijek govorili :
"Sine, Amina, nikada nemoj da se viđaš s nepoštenim . Ili ne d'o Allah s četnicima, ustašama ili čak čifutima. Uh, Subhanallah,ne d'o ti Bog da ti to na um padne. Šta bi vas dunjaluk mislio o nama?Šta bi Čaršija pričala?"
    A sada.. Sada sam postala  upravo ta djevojka . Stidim se,a uživam. Stidim se što sam odbila poštenjačinu Mehmeda,koga bi moji roditelji prihvatili sa osmjehom. A odabrala sam jedine usne u Čaršiji koje se nisu smjele ljubiti.
   "Ma majko, ne sekiraj se, tako ti Allaha. Znaš da sam časna. Da samo muslimane krivuć' gledam, da babo ne sazna, "lagala sam.
  Srce biralo, razum zaostao. Kakva ogromna, nepopravljiva greška. Iako sam znala da griješim,svejedno sam bila tu. Na zabranjenom mjestu. Daleko i od Tabije. Sakrivena od pogleda punih prezira. Ljubila sam Aleksandra, svog Acu. Jedinog kojeg sam voljela. Samo on bješe pravoslavac. Svi drugovi braća,muslimani,a ja njega, kćerka hadžije, izabrala. Nije mi to trebalo , ili jeste. Ne znam.  Ali,on je pored svega bio najsvjetlija tačka mog života, usamljeničkog života.

Cute-romantic-quotes-sayings-about-love-happy_large

03.02.2013.

Tu si, a pao je snijeg. medeni (:

http://data.whicdn.com/images/51159799/550302_498239310219909_1358202037_n_large.png

30.01.2013.

Promise you'll remember that you're mine.

Tumblr_mhakv3typs1rgxk09o1_500_large

30.01.2013.

Lana del Rey-Damn you

i won't cry myself to sleep, like a sucker.
i won't cry myself to sleep, if i do, i'll die.
now you fall asleep with another, damn you.

'member how we used to escape for the summer?
fireworks and sparkles would light up the black skies.
we'd hold on tight for our lives to each other.

hello, hello, where did you go?
we were two kids living life on the run, like the american dream, baby!
nothing to lose and we'd get messed up for fun.
we went too fast, too young.

but i won't cry myself to sleep, like a sucker.
i won't cry myself to sleep, if i do, i'll die.
now you fall asleep with another, damn you, damn you.

flowers in my hair and your breath smelled like whiskey.
promised anywhere that i'd go, take you with me.
dancing on your feet like a child to the radio.

hello, hello, where did you go?
we were two kids living life on the run, like the american dream, baby!
nothing to lose and we'd get messed up for fun.
we went too fast, too young.

but i won't cry myself to sleep, like a sucker.
i won't cry myself to sleep, if i do, i'll die.
now you fall asleep with another, damn you, damn you, damn you, damn you.

every once in a lifetime, dreams can come true.
now when the stars shine, you meet somebody like you.

but i won't cry myself to sleep, like a sucker.
i won't cry myself to sleep, if i do, i'll die.
i pray you're life is sweet, you fucker, damn you, damn you, damn you.
Tumblr_maqb70zapa1rht55to1_1348526464_cover_large

17.12.2012.

14.

    I prokleto mi je išlo na živce tupo udaranje nečijih teških koraka. Kvarilo mi je tišinu u kojoj sam  do prije par trenutaka naprosto uživala. Iznenadilo me je to što se nisam plašila. Samo neka čudna jeza prolazila je mojim tijelom. Tjeralo ga je da trni.
"Bože,možda je zbog hladnoće," skupljala sam koljena obgrljena drhtavim rukama.
Rečenica mi je odzvanjala u ušima. Četiri ledena zida kojim sam bila okruzena joj nisu davala da izađe izvan zagušljivog prostora.
Opet tišina. Konačno.
Svjesno sam bježala. Iz dana u dan.Bježala sam od stalnog života punog nemira. Nisam mogla više živjeti u toj buki. Interesantno je bilo to što sam se uvijek vraćala na isto mjesto.
    Kao djecu nas je plašila ta stara kuća. Bila je tanka granica između pomisli da je to bila ruševina ili samo staro godinama napušteno mjesto u kojem su nekada živjeli ljudi. Ti isti ljudi danas su zamjenjeni pacovima i paučinom. Ali, nije me zanimalo. Izmišljali smo priče kako tu žive zli duhovi koji se hrane malim dječacima i neuhranjenim curicama. A takvi smo svi bili. Sada je ta kućica moje utočište. Najsavršeniji dvorac. U biti, smrtni čovjek to ne bi nazvao kućom. Dvije sobe, jedna manja ,druga veća. Bez namještaja. Samo horizontalno poredane već truhle grede uz zid. Prašina. Po jedan simpatičan i jeziv drveni prozorčić polomljenog stakla. 
Uvijek bi izabrala manju sobu. Tu me niko nije smio dirati,niti je iko osim mene mogao stati. Smiješno.
Drvene grede,moja najudobnija fotelja od koje sam se teško odvajala. Savršeno mjesto za razmišljanje. Ali ipak, posljednje koje bi zreo i moralan čovjek želio posjetiti. Ja zaista ne znam u koju se skupinu ljudi ja ubrajam. Niti jednim upotpunosti ne pripadam. Da li sam zrela,moralna,stabilna ili samo krhka, slaba i maštovita. Hmm. Ne bih ni jedno izabrala.
Zapravo, fascinantno je to formiranje saopstvenog svijeta. U njemu vidim samo sebe, što je pomalo i sebično. Ali, da li bolje obični smrtnici zaslužuju?
Voljela sam razmišljati. Jako. Prepustila bi se samoj sebi i uživala u moru misli kojima sam lagano plovila.
Brod sam bila ja. Burni vjetar vrijeme, a luka stvarnost. Da,to je moj život. Kratak i jasan. Težak. Mrzila sam luku. Mrzila sam prokleto pristanište svog života gdje su me uvijek čekali neki novi ljudi s drugačijim licima, drugačijeg osmijeha. Onog iza kojeg se skrivao plan, drugačiji , suroviji kod svakog pojedinca.
      Trznula sam se. Koraci. Bliži i Teži.Sjena iza zatvorenih vrata.Strah.
"Alma,jesi tu?" Neko je upitao.
Nepoznat glas. Previse dubok da bi bio iko od moje porodice,prijatelja,čak takav glas ni moji poznanici nisu imali.
Ko li je onda?
"Jesam, ko je?"  Bojažljivo sam upitala.
Koraci ponovo,sada već sitniji i lakši.Neko se udaljio. Sjenu više nisam vidjela. Trnci, ne smijem se pomaknuti.

Tumblr_meosjqmwfw1rn67gro1_500_large


(nastavit će se)

07.11.2012.

13.

Samo se sjećam mirisa kahve i uvijek neobične atmosfere u našem gradu. Svakog jutra prolazila je pored radionice. Zanatlije bi je uvijek posmatrale,dok su svojim lupkanjem stvarali interesantnu melodiju. U svoj toj buki ja sam čuo samo njene korake. Tupo udaranje potpetica o kaldrmu,poklapalo se sa ludim lupanjem moga srca. Bila je posebna,to se odmah moglo primjetiti. Pune,crvene usne na blijedom licu odavale su dojam se radi o nekoj hladnokrvnoj kraljici. Njen zadatak bio je da slama srca svih muškaraca ovog svijeta. Međutim,oči,onako duboke tumačile su priču mlade djevojke na mnogo drugačiji način. Govorile su o njenoj velikodušnosti,ljubaznosti i na kraju ,ipak, burnom životu. Oči boje mora dozivale su me da se u njima kupam,da zaplivam kao nikada do sada.
 Ta čudesna žena bila je raj za moje oči,a znao sam da će jednog dana postati raj za moju dušu..




5363711033_a6ccd7ed61_z_large

30.09.2012.

SARAJEVO

Sinoć baš gledam na Federalnoj televiziji da je momak ubijen. Ubio ga vršnjak,maloljetnik. Dole,na trolejbuskoj stanici, na Skenderiji. Kažu da je bio potpuno nedužan,ali ko zna. Nikome ne treba vjerovati. Zlo mi je od priča da ne idemo naprijed. Zlo mi je od dijeljenja vremena na "prije rata " i "poslije rata" . Zlo mi je od komšijine fraze "U naše vrijeme nije bilo ovako". Ali opet, to je naše Sarajevo. Ono u kojem ne smiješ biti drugačiji. To jeste grad u kojem od straha ne znaš da li da kazeš "Selam Alejk","Dobar dan ", "Pomos Bog". To je grad u kojem iznova borba počinje od momenta kada ujutru oči otvoriš.
Ali ,prijatelju, to je i dalje grad gdje Ramazan miriše somunom s Kovača. To je i dalje grad gdje Ezan zove jutra i želi laku noć. Opet,to je moj grad gdje crkva otkucava sate i poziva nevjernike da se pomole. Grad koji leti na krilima golubova sa Sebilja i lebdi na visini Avaza. Grad koji odzvanja kuckanjem zanatlija s Čaršije. Grad koji opjevava mali cigo, prosjak, ispred Begove džamije. Grad koji ne spava.
Muzika koju stvaraju potpetice užurbanih ljudi ,dok neprestano koračaju Ferhadijom i tupo udaraju o kaldrmu uvijek mi je bila najdraža. Kaldrma. Savršeno poredano kamenje u zemlju činilo je moju Čaršiju tako jedinstvenom. Bezistan je oduvijek krio najljepše ,najstarije stvari,pa i suvenire iz davnih vremena pa do danas. Nemoguće je zaboraviti stalno cjenkanje pijačara s Markala  i prepirke kupaca šta valja, a šta ne valja. Da . To je moje Sarajevo. Sarajevo je također skrivena ljubav mladog Kristijana i Merjeme. Sarajevo je i vesela vika mog babe dok je ispijao pive sa jaranima u Kolobari. Pod kožu mi se zavukao onaj specifični naglasak Sarajlije,Čaršijanera s Vranika. Kažu šaner,samo šatrovački zna pričat'.
Sarajevo još uvijek miriše strininom pitom i naninom šamijom. Njime i dalje koračaju žene u dimijama, muškarci sa bradama, oni bez njih,pokrivene,otkrivene ,Saralije, stranci, muslimani,katolici, pravoslavci. Zar je bitno? Svi smo ljudi.
Buka tramvaja, brzina Miljacke,jutarnja gužva,večernja šetnja. Sve je to Sarajevo. Kako izbjeći kafu i tufahiju u Slatkom Ćošetu. Kako ne probati ćevape iz slavnog  Želje. Kažu u bijelom svijetu boljih nema.
I dalje se iznad grada vihore dvije zastave. Jedna je jarko crvena ,kažu bordo,a druga plava poput mora. Jednu čuvaju sarajevske Horde Zla s Koševa ,a drugu Željini Manijaci branioci Grbavice.  Svi su oni žestoki momci,velikog srca.
Naposlijetku,prošetaj do Bijele Tabije ili do Topa,nije važno. Samo gledaj, tišinu ne kvari, uživaj u mirisima moga grada. Pogled ,Džennet za oči. Uvukao se duboko u srce, ne želi izaći. Upravo tako, druže. To ti je Sarajevo. Nije moje, ali jeste naše. Jedno jedino. Posebno,opasno,divno,zaljubljeno, ožalošćeno, od borbi umorno,od rata krvavo,lijepo,prelijepo,najdraže,nezamjenjivo.
Ne tražim od tebe da ga uzmeš k srcu onako kao što sam ja. Samo tražim da ga ne pljuješ, da ga poštuješ. To je Sarajevo. Glavni grad ponosne Bosne i Hercegovine. Možeš ga voljeti ili ne voljeti. Između ne postoji. Na tebi je da odlučiš.
Sarajevo_old_town_by_bihart_large

14.05.2012.

Tears in heaven.

Pomenula sam te. Danas. Nehotice. Sasvim slučajno,zaboljelo je. Juni. Mrzim ga. To je mjesec kada plačem. To je mjesec kada imam pravo plakati. Onoliko koliko hoću. Sada je maj. Sada je rano,znam. Mami sam izazvala bolni izraz lica. A pomenula sam samo tvoje ime. Bila si joj kao sestra. Pa draga moja,moja najdraža. Gdje si ti? Znaš li koliko me boli. Znaš li da boli isto kao i prvog dana,isto kao i 20og juna. Gdje su one smeđe oči ? Obavijene borama,borama izradjenim od stalnog smijeha posebne žene. Imam ti toliko toga pričati. Evoo,pokušavam. Suze su svjedoci. Pričam ja svima,ali niko ne razumije. Niko ne daje savjet onakav kakav si ti znala Niko onim božanstvenim glasom. Nikoonako s ljubavlju,upozoravajući,a  prijateljski. Danas sam našla, na tavanu u prašnjavom ormaru onaj zeleni dzemper. poklonila si mi ga. Ako se sjećaš,dala si mi ga onog posljednjeg dana kada sam te vidjela nasmijanu. Za mamin rođendan. Ko bi pomislio da ćeš na taj datum ,nakon godinu dana nestati.
Ej,stara, i miriše na tebe. Miriše na ženu koja bi mi zvijezde s neba skinula. Miriše na svu ljubav i svu bol ovoga svijeta.
Ostavila si trag i dubok ožiljak na moju dušu. Sve što želim postati u životu si ti. Bezgriješna ženo. Takvom smo te svi smatrali.
Nikada te nisam pitala,nisam imala priliku da te pitam. Zašto si otišla? Je li zbog nas? Zbog mene? Jesam li bila dosadna,nezrela? Kunem se da sam drugačija. Ozbiljna sam,čak i više nego što trebam biti,a osmjeh slica ne skidam. Baš onako kako si me ti učila. Pošalji mi znak. Bilo kakav. Sve ću učiniti da se vratiš. Sve! Molim te vrati se. Preklinjem te. Hajde,bona. Stara,igramo li se opet žmire? Izigravaš li opet dijete? Gdje si se sakrila? Uzalud odbrojavam,skrivenog lica , onako ne vireći,zar ne? Odustajem .Tvoja je pobjeda. Hej,drugarice,druga majko. Vrati se. Drhtavim glasom svako veče gurnem glavu u jastuk i molim Onoga gore da ti bude lijepo. Ne znam gdje si. Htjela bih da znam. Kako si? Uživaš li? Javi mi. Nekim čudom. Hajde. Tata mi kaže da šapućeš anđelima da me čuvaju. A ti me sa nekog predivnog mjesta posmatraš. Tu si. U mom srcu još uvijek i zauvijek! Sjetim te se . Stalno. Kako je samo prazno bez tebe. Prošle su dvije godine. Još te čekam.
Nadam se da me slušaš svaku noć. Tebi pričam. Ono prije sna, tebi pričam. Slušaj me i večeras.
Hej,zaljubila sam se. Fin je,majke mi.
Naučila sam praviti pletencu. Onu finu. Zamišljam tvoje ruke,meke poput oblaka kako se provlače kroz kosu ostavljajući umjetničko djelo iza sebe. Pamtila sam korake i naučila. Vežem je svaku noć,tek tako. Da me sjećana tebe. I onu hamajliju,što kažu da si meni ostavila ,čuvam je. Na sigurnom je . Blizu mjesta gdje si ti ostala. Tu. Blizu srca.  Čuva i ona mene. Tako kažu.
Nagovaram burne vjetrove da ti pošalju poljupce. Znaš stara,ne ide mi bez tebe. Hajde,vrati se. Eto molim te.
Danas je dan majki. Zato sam ti se javila. Na ovaj datum bi te izgrlila. Ti bi na uho izgovorila neke riječi ,pa bi kroz smijeh rekla "Da te Bog sačuva". Nisi mi bila rođena majka,ali voljela sam te,volim te i sada kao svoju.
Toliko ,stara moja. Sretan dan majki. Idući mjesec,opet ću ti poslati pismo. Idući mjesec je mamin rođendan,ali se vise ne slavi. Idući mjesec svi plačemo. Idući mjesec svi imamo pravo plakati.
See you in heaven.
Stara,ne znam bez tebe. Ne smijem.Teško je. Vrati se.

Volim te.

22.04.2012.

10.

Dok je svirala melodija one stare  pjesme,posmatrala sam kisu. Nebo je opet plakalo. Utješit' ga ne mogu. Ustvari, ne znam da li želim. Istina. Plačem. Plač bez suza je najteži. Taj najviše boli. Nebo se jednostavno udružilo sa mnom, neostavljajući me samu. Tupo udaranje kiše o lim podsjećalo me na one korake. Onako prepoznatljive. Onako tupe,teške. Priznajem,skoro sam te zaboravila. Sjetim te se samo onda kada čujem rijec "decembar". Sjetim te se samo onda kada čujem riječ "bol". Da. To si mi ti priuštio. Skoro sam te zaboravila. Kunem se. Kunem se svim na svijetu da jesam. Zaboravila sam te. Tješim se.
Više ne boli, zaista ne boli. Samo me jeza hvata kada ugledam neke zelene oči,nekog visokog, nekog sličnog  tebi. Ne trebaš mi. Ne više. Ne volim te. Ne više . Ne proklinjem dan kada sam te upoznala. Ne više. Nije decembar bio pogreška.  Nije bio jer sam se osjećala lijepo. Prelijepo. Neopisivo. Sigurno.
Hvala što si me naučio. Hvala što si mi održao lekciju ,te mi dokazao da ljubav nije uvijek sretna. Nekada bude. Rijetko. Ili 'pak kratko  traje. Sve je moguće. Naučio si me kako da volim,kako da prstanem, kako da zamrzim,kako da poželim.
Fališ mi. Mnogo. Ponekad. Samo ponekad.. Možda sam našla drugog tebe. Nije isti. Sigurno nije isto đubre. Jebi ga. I njegove su zelene. Isto me posmatraju. Onako s ljubavlju. Ali on je iskren,to ti nisi bio.  On će možda čak i da voli. Ti nisi. On nije ti. Možda ne želim da bude. Ali kako? Kako da gledam u budućnost očima punih prošlosti. Opet ću da volim,možda i da patim,ali ti nećeš biti razlog. Znaj,znaj da više ne postojiš. Sada je tu neko ko me ispunjava,neko ko me zagrli, poljubi ,utješi. Sada to nisi ti. Niti trebas biti.
 Odlazi. Molim te. Odlazi!


I činim pravu stvar, ne spominjem te ja.

I kada poželim te ja ,jezik pregrizem da ,da ne bih opsovala ovaj život što ga dijelim na pola.


539983_438671292813968_258988974115535_1920068_1212648451_n_large

19.02.2012.

9.

 Nekim čudom sjedili smo u skučenom prostoru zajedno,nas dvoje , mi sanjari što maštaju kao niko drugi na svijetu. Bila sam dovoljno blizu da osjetim njegov ledeni dah i miris njegove kože.

Sjećam se... vladala je tama,dok je vjetar šaputao o zimi koja se  zavlačila pod kožu tjerajući tijelo da trni.
Neprijemjetno  sam ga posmatrala.Blještavi osmijeh preobrazio je moje mračne misli u one svijetle i ulivao je dozu sreće u moju dušu. Toliko toga bilo je neispričano, toliko toga. Vremena je bilo malo. Samo mi se to vrtilo u glavi. Htjela sam prekršiti nepisane zakone . Htjela sam preći preko ponosa i osjetiti okus njegovih usana. Nisam imala dovoljno hrabrosti. Nisam htjela sebi upropastiti nekoliko mjeseci zbog poljupca. Sreća bi zavladala carstvom mojih osjećanja samim tim što je bio u mom prisustvu. Nisam znala šta je to značilo, ne znam ni sada. Ne smijem znati, ne usuđujem se.
Zahvaljivala sam se nebesima  na tih nekoliko minuta. Značilo mi je. Mnogo. Koliko puta zatvorim oči i zamišljam onaj pogled.  Onaj koji razara i miluje ,istovremeno. Daljina nas razdvaja,znam,ali osjećam da je tu. Ne fizički,to je nemoguće,ali da duhom. Prisutan u mojim mislima, prtisutan kada treba razgovor. Spreman da razumije svaku riječ,glupost,osjećanje. Eh,taj pojam -osjećanje. Dosta nedefinisano. Previše je toga što nas razdvaja, a toliko toga što nas spaja. Sjećam se onih burnih,mračnih ,tužnih noći kada sam sebe prokljinjala i molila Boga da sretnem posebnu osobu, da, srela sam je. Samo što je Bog nju stvorio tako daleko od mene. Previše.
Mrzim to što sam naviknuta na njega. Bojim se da će uskoro doći onaj dana kada će nam se putevi početi razilaziti. Kada će svako otići na svoju stranu. Kada ćemo proći jedno pored drugog kao potpuni stranci koji u dubini sebe pate. Pate za drugom polovicom. Bojim se.
Istina je da se uvijek nasmješim kada se sjetim onoga što nije stvarno. Onoga gdje odlutam kada kapci budu umorni. Da,istina je da su mi snovi ljepši od kada je dio moga života. Otkada je našao svoje mjesto u mojoj duši. Zamišljam nas dvoje zajedno,zaljubljene do besvijesti u nadi da će potrajati. Sanjam sebe naslonjenu na njegova prsa,rukom obgrljena oko struka. Nešto me zaboli,negdje unutra kada shvatim,kada dođem realnosti ,kada mi surova istina šapne da su to sve samo snovi.
Ponekad ne razumijem,pa sebi postavljam pitanje "Zašto ja? Zašto si mene odabrao?" Mene,slabu osobu poslao je u ring ,koji se zove život, da se bori pored takvog diva. Da se bori protiv njega,ali za njega. Neshvatljivo,zaista jeste. Otkud mi snaga? Ni sama ne znam.
Priznajem,često sam bezosjećajna,kažem nešto što ne mislim ili se bojim reći ono što mislim. I takvu me prihvatio. Takva sam zbog naučene lekcije,takva sam zbog greške koju ne bih smjela ponoviti. Međutim,on je moje oblake u sunce pretvorio i naučio me da nije sve tako mračno. Vratio mi je vjeru u nešto u što sam davno prestala vjerovati. U nešto što ipak, možda postoji. Ne znam kako mu to uspijeva.  
I dalje ću se nastaviti boriti, zbog njega. Znam koliko ovo sve može biti loše, ali isto tako znam koliko sve ovo može biti neshvatljivo divno, kao iz bajke. Možda život može ispunit onu želju o kojoj svi maštamo, ona koja se zove ljubav,iskrena. Ne znam, možda. Toliko je pitanje koje želim shvatiti,do kojih ne mogu tek tako dokučiti.
Negdje u dubini mene živi nada, nada da osjeća makar djelić onoga što i ja. Tačnije nadam se da ne laže. Upravo tako. Ulio je nešto u mene. Pretvorio se iz slučajnog prolaznika u osobu kojoj vjerujem,kojoj se polako predajem,pored koje se osjećam vrijedno,sigurno,čak i voljeno. Možda i griješim . Ko će znati? Možda želim živjeti u zabludi jer istina bi mogla da zaboli,jako. Ljudski je griješiti,tako bar kažu. Na kraju, šta mi ostaje? Ništa osim da sklopi oči,pustim suze da učine svoje,stavim glavu u jastuk i odlutam u snove. U iste one u kojima glumi glavnu ulogu ,u kojima njegove ruke grle mene,u kojima one crne oči sijaju nekako posebno,u kojima crvene usne ne kriju nestvarno lijep osmijeh. Ostaje nada da će san jednom postati java.
 
~Nedostaješ mi, svaki pogled,osmijeh,.zagrljaj,dodir, svaka riječ.
~Hvala ti to si uvijek tu ,iako si miljama daleko.
~Hvala ti što postojiš.
e
.

Al9e5tpcqaigcih_large
09.01.2012.

8.

     Otvaram prozor. Uzdišem. Pokušavam sebi doći. Pokušavam pronaći onaj isti miris zime,onaj isti miris decembra koji me doveo do iskušenja najveće sreće i najveće tuge,istovremeno. Dozivam ga. Uzalud. Nozdravama mi se svejedno širi uobičajeni , klasični miris zime.  Ne, nije to onaj miris koji sam očekivala. Ne,nije to onaj miris koji će izazvati da moje srce opet ludo zaigra.  Ne, nije to onaj miris koji će moje misli zamutiti.
    Zatvaram prozor. Polako priznajem poraz. Ko me pobjedio,ni sama ne znam. Osjećam kao da sam posljednja tipka na klavijaturi. Ona tipka koja ne želi biti saslušana,ona tipka koju niko nikada ne dira.
    Stavljam glavu u jastuk. Trudim se zadržati suze, inače moje najveće neprijatelje. One gorke suze koje su bile glavna uloga kada sreća odluči da me napusti. Mrzim ih. Prezirem ih iz dubine duše. Suze prokletnice! Pokušavam odgurnuti knedlu u grlu. Ne ide. Izgleda da je i ona stala na stranu neprijatelja. Polako se gubim i dopuštam da doživim poraz. Opet. Glavom mi prolaze sve lijepe slike. Malo ih je.
Krv se sledi u žilama kad pomislih da me sreća i zadovoljstvo preskočiše pri djeljenju iskrica koje bi i oblake u sunce pretvorile.
Bojim se. Sada znam da baš nikome nije stalo.  Sada dolazim svijesti. Shvatam da sam sama.
Usudjujem se pogledati se u ogledalo. Koljena zaklecaše jer opet vidjeh osobu koja me iznevjerila,osobu za koju sam mislila da je najjaca... Kukavički se okrećem misleći da ću tako pobjeći.
Mislima mi prolazi surova istina. Znam, gotovo je. Sada opet čekam neku prepreku,ili šta više zamku ,kada ću posrnuti. Baš kao prošli put i onaj prije njega, i tako u nedogled.
Utješno je to što makar uspomene, lijepe uspomene, plove mojim okeanom misli. One ostaju,sada,kasnije i zauvijek. Plove na brodu koji je već Odavno napustio pučinu. Taj isti zaboravio je mene, krhku osobu koja traži tako malo. Sada se javlja nada, mada i ona nestaje u dubinama okeana.

~Sada sam pobjegla od surove realnosti u  svoje snove, a tamo je priča potpuno drugačija i počinje ovako:
"Otvaram prozor. Uzdišem. Pokušavam sebi doći. U zraku pronalazim miris decembra. Osjećam krivljenje usana u kutovima i poigravanje osmjeha na mome licu. Posmatram pahulje. Kako su samo divne.
U sebi pomislih- Pa,zar je moguće?"


Tumblr_lqe8u9guas1qli3wfo1_500_large_large



  

07.01.2012.

Kišna uspomena

 Samo još lagani povjetarac govorio je o uspomenama one dugokose djevojke koja je s bolom u očima pokušavala zaboraviti one sretne dane,one nezaboravne dane što obilježiše lanje ljeto.
        Posmatrah je. I tada sam znala da će se oči boje mora uskoro napuniti gorkim suzama. I tada sam znala da će se osmijeh koji je blještao na proljetnom suncu uskoro izgubiti. Lice bijele boje bilo je prošarano rumenom tek toliko da unese neku živost.  Počešljane kose spuštaše se sve niz leđa i bile su spremne da se predaju igri tuđih prstiju,njegovih prstiju.
       Kunem se. Kunem se da sam mrzila to što sam ja  morala biti ta koja će srušiti njene snove. O, Bože, zašto sam ja morala biti ta koja će srušiti njenu kulu od karata koju je gradila onako pažljivo,osjećajno,nekako zaštitnički. Približavajući se, uočila sam njen pogled. Onaj isti pogled koji želi sve opet. Onaj isti pogled koji obećava. Onaj isti pogled koji se nada.
      Srce mi se stegnu kad shvatih da ću njeno vedro nebo obasjano sunčevim zrakama,uskoro pretvoriti u tmurnu oluju u kojoj će samo šapat vjetrova tumačiti one nezaboravne dane kada je sebe dovela do iskušenja najveće sreće,a sada za posljedicu i najveće tuge.
      "Možda će mene i kriviti," razmišljala sam.
Ne,samo to ne. Pogledah u nebo,skupih ruke i zamolih Boga da usliši moje molitve Gromoglasni odjek proširi se daleko,sve do planina ,možda i dalje. Na  nebu se oslika krivudava linija,te na trenutak osvjetli sumorne oblake i pozva kišu da preuzme glavnu ulogu. Kako je samo nebo plakalo. Svaka suza bila je dovoljno teška i bolna da ureže duboke ogrebotine u moj um, u moju dušu.
    Prekorih sebe kad' shvatih da sam postala sebična. Otkud mi pravo da mislim na sebe i na svoju tugu pored dugokose djevojke koja će ispustiti cijeli svoj svijet. O,da, cijeli svoj svijet,a mislila je  da ga je držala čvrsto. Taj isti jednostavno je iskliznuo i nestao.
    "Vrijeme je," tiho sam sebi rekla. Čulo se lagano pucketanje grančica dok sam koračala prema dugokosoj djevojci koja me sa zbunjenim izrazom lica posmatrala prateć' svaki pokret,svaki korak. Uporno sam se pitala kako izgledam. Vjerovatno sam izazvala sumnju u njeno duši,te sam tako otkrila da nešto ne valja, da nešto nije u redu.
Predala sam se. Shvatila sam da je prekasno za skrivanje. Gotovo je. Odala sam se.
Pružila sam ruke k njoj sa željom da je zagrlim. Pogledom sam je molila da mi uzvrati istom mjerom. Međutim, ona me uporno odgurivala,odbijajući bilo kakav vid ljubaznosti,njeznosti i na kraju tješenja.
    "Šta se desilo?" tiho me upitala dok je nervozno jednom rukom spuštala kišobran ,a drugom pak gužvala ispisani papir.
Nisam mogla odugovlačiti,nisam mogla držati je u neizvjesnosti.
Zamolih nebesa da mi pomognu,te nekako skupih snage i izustih:
"Mrtav je."
Vlastita rečenica odzvanjala mi je u glavi, dok je dugokosa djevojka gubila tlo pod nogama. O,suze,suze prokletnice! Zar opet želite izazvati bol u dugokosoj djevojci?  Te iste  udružiše se sa  kišom i zajedničkim snagama prekriše ono blijedo lice prošarano rumenom.Zaklecaše joj koljena,razum joj se pomuti ,ali svejedno, pokušavala je ostati pri svijesti. Uzalud. Noge je izdaše ,saplete se ,te snažno pade u lokvu,jecajući i  čupajući duge kose.
   Stajala sam kao ukopana sa bolom u grudima,razmišljajući o tome kako je samo čovjek krhak nasuprot ovog oholog svijeta.
Ne sjećam se, možda i ne želim da se sjećam šta se dalje događalo. Sumorna magla , tupo odzvanjanje sitnih koraka i i udaljavanje sivog kaputa što prekri duge kose sjećat' će me na kišni dan,na kišnu uspomenu koja biva ukopana u mojoj memoriju odlučivši ne izaći zauvjek odatle.


Favim.com-27362_large

01.10.2011.

6.

         Medju ovim gredama i zagusljivom prasinom konacno sam nasla svoje trazeno,klasicno utociste. Tako sam blizu svijeta oholih ljudi,a opet tako daleko. Evo me sjedim iznad svih vas. Ne,ne mozete mi vise krasti misli.Ne,ne dam ih. Sada su sigurne u ovom prostoru izmedju cetiri zida. Sada su slobnodne i s pravom sumorne jednom suncevom zrakom obasjane.
         S pravom sumorne jer ih svijeti na Zemlji osudjuje. O,da, pogrijesila sam. Napravila sam pravu zbrku u vlastitoj glavi. Razumne misli su se posvadjale sa onim ludim. Tacnije nastao je rat u kojem te nerazumne misli odnesose pobjedu i zavladase carstvom moga uma. 
Grijesim. Nisu one lude vec ih ja takvim smatram. Isuvise su realne da bi ih uzimala pod nazivom moralne. Da,da. Opet ta surova realnost.
      Ponekad uzivam u tim svojim mislima jer te iste izazivaju mi osmjeh na lice. Mozda cak i nisu toliko pogresne jer da jesu ja se ne bi osjecala sretnom kada pokusam realizovati sve te gluposti jedne petnaestogodinjakinje. 
Blesave su to greske. Ali s druge strane greske su za ljude. A ako jesu,dobila sam titulu ljudine. Greske su moje,Boze moj,neka se ponavljaju.
    Sada bi vjerovatno neko pomislio da nisam bas pri svjesti,ali jesam. Sve ovo navedeno su opet te moje lude misli koje nikaada nisam izvela,a ne znam ni jesam li ikada pokusala. Shvatila sam da sam preozbiljna za svoje godine. Svi urade neku blesavu stvar bez razmisljanja,dok ja uvijek moram biti previse razumna  i nikada ne bih uradila nesto bez predomisljanja i viska tracenja vremena iskoristenog na plan u kojem bi razum pobjedio.
      Mozda bas hocu i ja da uradim nesto nimalo ozbiljno,vec sta vise djetinjasto kako prilici mojim vrsnjacima. Ali ne. Ja ovaj svoj razum i nacin razmisljanja pocinjem cijeniti,sta vise i voljeti. To bi znacilo da ta sunceva zraka u sumornim mislima jeste zapravo razum Onaj isti koji me odgovara od svih ideja koje su samo prica za djecu pred spavanje.
       Ponosna sam sto sam ovakva kakva jesam. Ponosna sam sto uspjevam biti realna.  Ponosna sam sto volim istinu ma kakva ona bila.
~Bolje istina da boli nego laz da tjesi.
      Priznajem da sam pomalo zatvorena osoba,nisam takva bila. Takva sam postala. Krijem se iza paravana. Taj isti paravan sam druga ja koja se predstavlja kao djetinjasto bice,a ustvari je isuvise ozbiljno.
       Biti ozbiljan ne znaci biti negativan. Sta vise ja rijetko skidam osmjeh s lica i moje misli nisu negativne vec su stvarne,realne. To sto je realnost tuzna,surova,ruzna nissam ja kriva.

      Eto,opet zavlada inspiracija. Volim i nju. Ovo sto pisem je umjetnost. Svaki pokret rukom ostavlja traagove mojih osjecanja i grubim pokretima nanosi ih na papir. .
     Papir i olovka postadose mi najbolji prijatelji. Oni su zapravo ti koji trpe sve moje gluposti,ideje i zbrke moga uma. Pisanj je jedina stvar prema kojoj gajim iskrenu ljubav i obecavam da je necu napustiti.
      Zadovoljstvo je osjecaj zbog kojeg vrijedi sto sta uraditi. Ja sam se pronasla  bas u ovome.  Gradim svoju kulu od karata sastavljajuci obicne rijeci u jednu magicnu cjelinu koja kako kazu se zove recenica. Ko bi rekao da ti glupi simboli koje zovu slova mogu meni znaciti citav svijet.
     Ja sam ta koja pravi potpuno novi sistem svijeta. Otkljucavam vrata carolije i ulazim u  taj cudesni svijet prica koje mi kradu vrijeme. Inspiracija je zapravo kljuc koji me jedino moze uvesti u taj kao sto rekoh carobni svijet.
     Mozda mi je sudjeno da budem ovakva. Mozda ne zelim da se mijenjam. Nisam savrsena. Mozda ni ne zelim biti. Savrseni svijeti je dosadan. Nije zanimljivo kada uvijek bude sve na svome mjestu. Kada sve ide svojim putem,kada je sve bas onako kako treba biti.
    Istina je da trebam uvesti neke promjene u svoj zivot. Trudim se.


~
I know it's time that I learned to
Treat the people I love like I wanna be loved
This is a lesson learned.


Nobody's Perfect.


Tumblr_lsduvxs2lw1qgsug7o1_500_large

11.09.2011.

5.

      I onda taj slucajni prolaznik postane bitan faktor moga zivota. Zauzme stalno mjesto u mojim mislima i hinjski mi krade paznju koja mu definitivno ne pripada. A opet , kada bolje razmislim, shvatim da je to osoba koja mi nesvjesno mami osmjeh na lice,a one tuzne misli budu obasjane zrakama radosti.
     Takvi dani se ne zaboravljaju. Bio je to jedan od onih dana kada te puka tisina izjeda iznutra,a nebo k'o u inat zaplace sa tobom.  Trazila sam jedno klasicno utociste gdje mogu pobjeci od realnosti. Od rutine koja je bila isuvise zamorna za bice poput mene.
    Sa zavezanom kosom kosom,uplakana i onako nesmajno obucena kreula sam ka Bijeloj Tabiji. Oduvijek sam smatrala da je to idealno mjesto za opustanje.
    Ulicu su zaista bile puste,a tamo u daljini priblizavao se neki djecak. Kada je prisao dovoljno blizu shvatila sam da je to mozda najljepsa osoba koju sam ikada vidjela.  Po njegovom izgledu mogla sam zakljuciti da ima godina koliko i ja.
     Neuredna,kovrdzava kosa strsila je na sve strane. Prekrivala mu je skoro polovinu lica. Duboke,smjedje oci posmatrale su nesto u daljini. Iznad njih skupljale su se lijepo oblikovane obrve. U sebi pomislih da ih je mozda neko crtao. Neprmjetno sam se nasmijala.  Bio je obucen u sivu trenerku,a na nogama je nosio meni vec poznate tene. Duze vrijeme sam ih trazila po gradu sa ciljem da iznenadim brata za rodjendan.
    Trznula sam se kada sam primjetila da je zastao. Znacajno me pogledao. Njegove crvene,pune usne isticale su se na neobicno svijetlom licu.  U tom trenutku blago namrgodjena faca postade vedra.  Usne su se pocele kriviti u uglovima,a pritom su prestale skrivati savrseno ravne i bijele zube. Taj trenutak stvori u meni leptirice u stomaku,a sreca zavlada carstvom mojig osjecanja.  Namignuo mi je u znak pozdrava,a ja sam se samo srdacno osmjehnula.  Produzio je dalje okrenuvsi se nekoliko puta,a ja sam jos nekoliko trenutaka stajala kao ukopana na istom mjestu.  Ostatak dana provela sam razmisljajuci samo o njemu.  Zamisljala sam ga  kao vrlo spontanu osobu koja jednim blistavim osmjehom oblake preobrazi u sunce.
     Sutradan srela sam ga na Vilsonovom setalistu. Onda sam pomislila da je to sve stvar sudbine,a ne slucajnosti. Ipak,mozda je to bila samo moja psiha koja je ludo u to vjerovala. Saznala sam njegovo ime,takodjer sam svjesna toga da okeanom mojih misli plovi nepoznata osoba,jedan slucajni prolaznik koji stvara neobicne iskrice srece u meni.



10.09.2011.

4.

Ponekad ne shvatam zasto bas njega volim,
Cini mi se kao da ga za ljubav molim.

Moje srce bez njega je puno tuge,
O,Boze, kako mi nedostaju oci boje duge.

Sama sam kao da je nestao citav svijet,
Cini mi se da polako venem kao cvijet.

Bez njega zivim kao bez zraka.
Ipak,mozda je zivot samo neka varka.

Oko mene je uvijek pusta tama.
Kao da je sve san,a ne java.

Zelim da moje srce prestane njega da voli.
Zelim da moje srce prestane ovoliko da boli.


14.07.2011.

3.

Nisam se dugo javljala. Takodjer, nemam dovoljno dobre razloge za to,ali jednostavno nisam imala nista posebno za reci.Sada se svakako mnogo toga skupilo,pa mogu da pocnem sa pricom....

Definitivno sam shvatila da sam osoba koja ono bas nema srece. Ova godina je potpuno katastrofalna. Jedina svijetla tacka je to sto sam se uspjela upisati u Prvu gimnaziju. *divim se samoj sebi*. Sve ostalo ide nekako nizbrdo. Poslije upisa nisam vise imala sta da trazim u Sarajevu,tako da sam krenula za Crnu Goru(kao i svake godine). Trazila sam jedno klasicno utociste, trazila sam da pobjegnem od realnosti, od rutine koja je postala  suvise zamorna za jedno bice kao sto sam ja. U nadi da ce sve biti kao prosle godine uzbudjenje je raslo,a time je i radost postajala sve veca. Inace, vjerujem u "znakove" tako da sam  odma znala kako cu se provesti. Prvi znak : nevrijeme, Drugi znak: nije se cula uobicajena graja djece, Treci znak: saznala sam da nece biti Amerikanaca,Cetvrti znak: voda na rijeci se znatno smanjila tako da nema puno kupanja. Dok sam nosila kofer uz stepenice, razocarenje je preuzelo glavnu ulogu u meni. Iii  moji znaci me nisu prevarili. Svarno mi je dosadno, nedostaje mi Sarajevo.  Miljes je defiinitivno super mjesto za odmor koji treba da traje 2-3 dana, a ne mjesec. Takodjer,ima dana kada stvarno uzivam. A i inace sam pozitivna osoba tako da u svemu uspiijem naci tracak vedrine.  A kada bolje razmislim mozda sam ja osoba koja je navikla na tako ubrzan tempo zivota, koja je navikla na gradsku buku, miris benzina u zraka...da upravo,takva sam,ali u tome uzivam. Shvatila sam da tek kada negdje odem uvidim koliko mi  oni dosadni ljudi mogu nedostajati,tek tada shvatim koliko volim svoj grad. U Sarajevo se vracam za sedam dana, vec znam kada cu i s kim izaci. Ide i rodjak sa mnom ...bice ludo i nezabravno. (:

Daaalje.. Sestra mi se udaje. To bas i za mene nije fina vijest sa obzirom da me ona odgojila. Stvarno ce mi faliti,ali s druge strane ako je ona sretna i ja sam. Ne mogu biti toliko sebicna pa da budem  ljubomorna ili slicno. Ostaje mi cijela soba, to je najbitnije :$ haha. Mah ne mogu o ovome da pricam, tesko je. /:

Ima jos nesto vrlo bitno, ali o tome neki drugi put.

*Danas mi je uspjelo zaljubit' se u male stvari.*

 

Tumblr_lneijlngvb1qkcy82o1_500_large

14.05.2011.

2.

Stidi se!

Stidi se, gresku si neoprostivu napravila.

Ljudski je grijesiti,ali tvoja greska je neoprostiva.

Prijatelje si ostavila na cjedilu i jos se cudis sto te ispod oka gledaju.

Stidi se,  gorke si suze proplakala i nista time nisi dobila.

Sada se kajes,ali kasno ti je.

Pala si u ocima prijatelja,sto je najgore.

Ne znas, nisi svjesna kakvu si gresku napravila.

Samu sebe lazes da lijepo ti je.

Sebe lazes, nikog' drugog.

Tesko je to priznati samoj sebi.

Tesko je sada istinu reci sebi,a kamoli drugima.

Nije tako tesko,koliko i kasno.

Na oprostaju rekli su ti :“Sretno“.

Na oprostaju rekli su ti „Volimo te“.

Ali pravi prijatelji su rekli: „Bice ti krivo.“

Ranije, nisi to mogla shvatiti,ali sve je doslo na svoje.

Sada patis.

Priznajes, cak se i ponosis time – Borila si se k'o lavica.

Svaku borbu si dobila, a sada slijedi rat.

Rat jos nije ni poceo,a ti gubis.

Osjecas se bas onako kao neko iscrpljeno stvorenje,sjetno.

Lavica vise nema snage.

Davno bi ti i borbe izgubila,ali to malo ponosa i srece davali su ti prijatelji... oni koje si ostavila  na cjedilu.

Govoris da nisi kriva,sudbina je rekla svoje.

Jeste , rekla je.

I sama vjerujes da sudbinu mozes promijeniti... Pa hajde,sta cekas?!

Nazivas se lavicom, a ti si samo jedna obicna kukavica.

Napustila si ih.

Biras pogresne prijatelje,prijatelje za koje znas da ce te iznevjeriti,ali opet ,tvrdoglavo ih zelis.

Pa stani vise.

Greska za greskom.

Prijateljstvo je posebno, a to se ne smije unistiti.

Sebe ohrabrujes pisanjem.

Svoj bijes ,mrznju i tugu iskaljujes na papiru.

Sutra je novi dan, nova sansa.

Mozda lavica opet ozivi.

Jos nije kasno.

Rat jos nije poceo.

09.05.2011.

1.

Zar je moguce da nisam svjesna vremena koje konstantno prolazi?

Ide prebrzo,zaista prebrzo. Kao treptaj oka.

Osjecam kao da nemam dusu,ali ako se duboko zamislim shvatim gdje je. Izgubljena,sretna,zaljubljena dusa jednog bica je zaglavila u proslosti... Tacnije pola nje.Jedan dio zivi u tom prokletom decembru,dok drugi dio trune,ovdje,u sadasnjosti. U osobi koja je isuvise izmorena stalnim mislima koje joj se vrte u glavi.

A sta je zapravo to sto me pati?

Mislim da je to bol. Ona bol koja crpi zadnje atome snage iz mene.

Govorim da sam sretna.

Ma koga ja to zavaravam ?! ponekad zatvorim oci i zamisljam se. Opet vidim bol u tim izgubljenim ocima. Kao neki djavo koji malo,pomalo ulazi u mene i unistava ovo nevino srce. Zar sam to zasluzila?!

Stalno gledam nazad,zelim proslost,trazim one zelene oci koje ce me opet onako promatrati. Trazim onaj cvrsti zagrljaj u kojem cu se osjecati nekako sigurno,jednostavno divno. Tada bi vrijeme stalo. Jedan tren bi tako znacio. Priznajem , voljela sam te. To je ono sto sebi ne mogu oprostiti. Sama sam sebi pala u ocima,ali iz ove koze ne mogu tek tako izaci. Kada pomislim da sam pala na dno,desi se nesto pa pocnem tonuti jos dublje. Sama sam kriva sto se ne mogu pronaci u sadasnjosti,sama sam kriva sto zivim za proslost.

Vani sam,ali izmedju cetiri zida. Svi su oko mene,ali nikog ne vidim. Svi pjevaju,ali nikog ne cujem.Svi su tu za mene,ali sama sam....


225096_200250960013592_200070690031619_497460_3875491_n_large


Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ; Selimović.

Zahvaljujem ovoliko ljudi : 9869