11.09.2011.

5.

      I onda taj slucajni prolaznik postane bitan faktor moga zivota. Zauzme stalno mjesto u mojim mislima i hinjski mi krade paznju koja mu definitivno ne pripada. A opet , kada bolje razmislim, shvatim da je to osoba koja mi nesvjesno mami osmjeh na lice,a one tuzne misli budu obasjane zrakama radosti.
     Takvi dani se ne zaboravljaju. Bio je to jedan od onih dana kada te puka tisina izjeda iznutra,a nebo k'o u inat zaplace sa tobom.  Trazila sam jedno klasicno utociste gdje mogu pobjeci od realnosti. Od rutine koja je bila isuvise zamorna za bice poput mene.
    Sa zavezanom kosom kosom,uplakana i onako nesmajno obucena kreula sam ka Bijeloj Tabiji. Oduvijek sam smatrala da je to idealno mjesto za opustanje.
    Ulicu su zaista bile puste,a tamo u daljini priblizavao se neki djecak. Kada je prisao dovoljno blizu shvatila sam da je to mozda najljepsa osoba koju sam ikada vidjela.  Po njegovom izgledu mogla sam zakljuciti da ima godina koliko i ja.
     Neuredna,kovrdzava kosa strsila je na sve strane. Prekrivala mu je skoro polovinu lica. Duboke,smjedje oci posmatrale su nesto u daljini. Iznad njih skupljale su se lijepo oblikovane obrve. U sebi pomislih da ih je mozda neko crtao. Neprmjetno sam se nasmijala.  Bio je obucen u sivu trenerku,a na nogama je nosio meni vec poznate tene. Duze vrijeme sam ih trazila po gradu sa ciljem da iznenadim brata za rodjendan.
    Trznula sam se kada sam primjetila da je zastao. Znacajno me pogledao. Njegove crvene,pune usne isticale su se na neobicno svijetlom licu.  U tom trenutku blago namrgodjena faca postade vedra.  Usne su se pocele kriviti u uglovima,a pritom su prestale skrivati savrseno ravne i bijele zube. Taj trenutak stvori u meni leptirice u stomaku,a sreca zavlada carstvom mojig osjecanja.  Namignuo mi je u znak pozdrava,a ja sam se samo srdacno osmjehnula.  Produzio je dalje okrenuvsi se nekoliko puta,a ja sam jos nekoliko trenutaka stajala kao ukopana na istom mjestu.  Ostatak dana provela sam razmisljajuci samo o njemu.  Zamisljala sam ga  kao vrlo spontanu osobu koja jednim blistavim osmjehom oblake preobrazi u sunce.
     Sutradan srela sam ga na Vilsonovom setalistu. Onda sam pomislila da je to sve stvar sudbine,a ne slucajnosti. Ipak,mozda je to bila samo moja psiha koja je ludo u to vjerovala. Saznala sam njegovo ime,takodjer sam svjesna toga da okeanom mojih misli plovi nepoznata osoba,jedan slucajni prolaznik koji stvara neobicne iskrice srece u meni.



Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ; Selimović.

Zahvaljujem ovoliko ljudi : 14402