01.10.2011.

6.

         Medju ovim gredama i zagusljivom prasinom konacno sam nasla svoje trazeno,klasicno utociste. Tako sam blizu svijeta oholih ljudi,a opet tako daleko. Evo me sjedim iznad svih vas. Ne,ne mozete mi vise krasti misli.Ne,ne dam ih. Sada su sigurne u ovom prostoru izmedju cetiri zida. Sada su slobnodne i s pravom sumorne jednom suncevom zrakom obasjane.
         S pravom sumorne jer ih svijeti na Zemlji osudjuje. O,da, pogrijesila sam. Napravila sam pravu zbrku u vlastitoj glavi. Razumne misli su se posvadjale sa onim ludim. Tacnije nastao je rat u kojem te nerazumne misli odnesose pobjedu i zavladase carstvom moga uma. 
Grijesim. Nisu one lude vec ih ja takvim smatram. Isuvise su realne da bi ih uzimala pod nazivom moralne. Da,da. Opet ta surova realnost.
      Ponekad uzivam u tim svojim mislima jer te iste izazivaju mi osmjeh na lice. Mozda cak i nisu toliko pogresne jer da jesu ja se ne bi osjecala sretnom kada pokusam realizovati sve te gluposti jedne petnaestogodinjakinje. 
Blesave su to greske. Ali s druge strane greske su za ljude. A ako jesu,dobila sam titulu ljudine. Greske su moje,Boze moj,neka se ponavljaju.
    Sada bi vjerovatno neko pomislio da nisam bas pri svjesti,ali jesam. Sve ovo navedeno su opet te moje lude misli koje nikaada nisam izvela,a ne znam ni jesam li ikada pokusala. Shvatila sam da sam preozbiljna za svoje godine. Svi urade neku blesavu stvar bez razmisljanja,dok ja uvijek moram biti previse razumna  i nikada ne bih uradila nesto bez predomisljanja i viska tracenja vremena iskoristenog na plan u kojem bi razum pobjedio.
      Mozda bas hocu i ja da uradim nesto nimalo ozbiljno,vec sta vise djetinjasto kako prilici mojim vrsnjacima. Ali ne. Ja ovaj svoj razum i nacin razmisljanja pocinjem cijeniti,sta vise i voljeti. To bi znacilo da ta sunceva zraka u sumornim mislima jeste zapravo razum Onaj isti koji me odgovara od svih ideja koje su samo prica za djecu pred spavanje.
       Ponosna sam sto sam ovakva kakva jesam. Ponosna sam sto uspjevam biti realna.  Ponosna sam sto volim istinu ma kakva ona bila.
~Bolje istina da boli nego laz da tjesi.
      Priznajem da sam pomalo zatvorena osoba,nisam takva bila. Takva sam postala. Krijem se iza paravana. Taj isti paravan sam druga ja koja se predstavlja kao djetinjasto bice,a ustvari je isuvise ozbiljno.
       Biti ozbiljan ne znaci biti negativan. Sta vise ja rijetko skidam osmjeh s lica i moje misli nisu negativne vec su stvarne,realne. To sto je realnost tuzna,surova,ruzna nissam ja kriva.

      Eto,opet zavlada inspiracija. Volim i nju. Ovo sto pisem je umjetnost. Svaki pokret rukom ostavlja traagove mojih osjecanja i grubim pokretima nanosi ih na papir. .
     Papir i olovka postadose mi najbolji prijatelji. Oni su zapravo ti koji trpe sve moje gluposti,ideje i zbrke moga uma. Pisanj je jedina stvar prema kojoj gajim iskrenu ljubav i obecavam da je necu napustiti.
      Zadovoljstvo je osjecaj zbog kojeg vrijedi sto sta uraditi. Ja sam se pronasla  bas u ovome.  Gradim svoju kulu od karata sastavljajuci obicne rijeci u jednu magicnu cjelinu koja kako kazu se zove recenica. Ko bi rekao da ti glupi simboli koje zovu slova mogu meni znaciti citav svijet.
     Ja sam ta koja pravi potpuno novi sistem svijeta. Otkljucavam vrata carolije i ulazim u  taj cudesni svijet prica koje mi kradu vrijeme. Inspiracija je zapravo kljuc koji me jedino moze uvesti u taj kao sto rekoh carobni svijet.
     Mozda mi je sudjeno da budem ovakva. Mozda ne zelim da se mijenjam. Nisam savrsena. Mozda ni ne zelim biti. Savrseni svijeti je dosadan. Nije zanimljivo kada uvijek bude sve na svome mjestu. Kada sve ide svojim putem,kada je sve bas onako kako treba biti.
    Istina je da trebam uvesti neke promjene u svoj zivot. Trudim se.


~
I know it's time that I learned to
Treat the people I love like I wanna be loved
This is a lesson learned.


Nobody's Perfect.


Tumblr_lsduvxs2lw1qgsug7o1_500_large

Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ; Selimović.

Zahvaljujem ovoliko ljudi : 14402