07.01.2012.

Kišna uspomena

 Samo još lagani povjetarac govorio je o uspomenama one dugokose djevojke koja je s bolom u očima pokušavala zaboraviti one sretne dane,one nezaboravne dane što obilježiše lanje ljeto.
        Posmatrah je. I tada sam znala da će se oči boje mora uskoro napuniti gorkim suzama. I tada sam znala da će se osmijeh koji je blještao na proljetnom suncu uskoro izgubiti. Lice bijele boje bilo je prošarano rumenom tek toliko da unese neku živost.  Počešljane kose spuštaše se sve niz leđa i bile su spremne da se predaju igri tuđih prstiju,njegovih prstiju.
       Kunem se. Kunem se da sam mrzila to što sam ja  morala biti ta koja će srušiti njene snove. O, Bože, zašto sam ja morala biti ta koja će srušiti njenu kulu od karata koju je gradila onako pažljivo,osjećajno,nekako zaštitnički. Približavajući se, uočila sam njen pogled. Onaj isti pogled koji želi sve opet. Onaj isti pogled koji obećava. Onaj isti pogled koji se nada.
      Srce mi se stegnu kad shvatih da ću njeno vedro nebo obasjano sunčevim zrakama,uskoro pretvoriti u tmurnu oluju u kojoj će samo šapat vjetrova tumačiti one nezaboravne dane kada je sebe dovela do iskušenja najveće sreće,a sada za posljedicu i najveće tuge.
      "Možda će mene i kriviti," razmišljala sam.
Ne,samo to ne. Pogledah u nebo,skupih ruke i zamolih Boga da usliši moje molitve Gromoglasni odjek proširi se daleko,sve do planina ,možda i dalje. Na  nebu se oslika krivudava linija,te na trenutak osvjetli sumorne oblake i pozva kišu da preuzme glavnu ulogu. Kako je samo nebo plakalo. Svaka suza bila je dovoljno teška i bolna da ureže duboke ogrebotine u moj um, u moju dušu.
    Prekorih sebe kad' shvatih da sam postala sebična. Otkud mi pravo da mislim na sebe i na svoju tugu pored dugokose djevojke koja će ispustiti cijeli svoj svijet. O,da, cijeli svoj svijet,a mislila je  da ga je držala čvrsto. Taj isti jednostavno je iskliznuo i nestao.
    "Vrijeme je," tiho sam sebi rekla. Čulo se lagano pucketanje grančica dok sam koračala prema dugokosoj djevojci koja me sa zbunjenim izrazom lica posmatrala prateć' svaki pokret,svaki korak. Uporno sam se pitala kako izgledam. Vjerovatno sam izazvala sumnju u njeno duši,te sam tako otkrila da nešto ne valja, da nešto nije u redu.
Predala sam se. Shvatila sam da je prekasno za skrivanje. Gotovo je. Odala sam se.
Pružila sam ruke k njoj sa željom da je zagrlim. Pogledom sam je molila da mi uzvrati istom mjerom. Međutim, ona me uporno odgurivala,odbijajući bilo kakav vid ljubaznosti,njeznosti i na kraju tješenja.
    "Šta se desilo?" tiho me upitala dok je nervozno jednom rukom spuštala kišobran ,a drugom pak gužvala ispisani papir.
Nisam mogla odugovlačiti,nisam mogla držati je u neizvjesnosti.
Zamolih nebesa da mi pomognu,te nekako skupih snage i izustih:
"Mrtav je."
Vlastita rečenica odzvanjala mi je u glavi, dok je dugokosa djevojka gubila tlo pod nogama. O,suze,suze prokletnice! Zar opet želite izazvati bol u dugokosoj djevojci?  Te iste  udružiše se sa  kišom i zajedničkim snagama prekriše ono blijedo lice prošarano rumenom.Zaklecaše joj koljena,razum joj se pomuti ,ali svejedno, pokušavala je ostati pri svijesti. Uzalud. Noge je izdaše ,saplete se ,te snažno pade u lokvu,jecajući i  čupajući duge kose.
   Stajala sam kao ukopana sa bolom u grudima,razmišljajući o tome kako je samo čovjek krhak nasuprot ovog oholog svijeta.
Ne sjećam se, možda i ne želim da se sjećam šta se dalje događalo. Sumorna magla , tupo odzvanjanje sitnih koraka i i udaljavanje sivog kaputa što prekri duge kose sjećat' će me na kišni dan,na kišnu uspomenu koja biva ukopana u mojoj memoriju odlučivši ne izaći zauvjek odatle.


Favim.com-27362_large

Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ; Selimović.

Zahvaljujem ovoliko ljudi : 14402