09.01.2012.

8.

     Otvaram prozor. Uzdišem. Pokušavam sebi doći. Pokušavam pronaći onaj isti miris zime,onaj isti miris decembra koji me doveo do iskušenja najveće sreće i najveće tuge,istovremeno. Dozivam ga. Uzalud. Nozdravama mi se svejedno širi uobičajeni , klasični miris zime.  Ne, nije to onaj miris koji sam očekivala. Ne,nije to onaj miris koji će izazvati da moje srce opet ludo zaigra.  Ne, nije to onaj miris koji će moje misli zamutiti.
    Zatvaram prozor. Polako priznajem poraz. Ko me pobjedio,ni sama ne znam. Osjećam kao da sam posljednja tipka na klavijaturi. Ona tipka koja ne želi biti saslušana,ona tipka koju niko nikada ne dira.
    Stavljam glavu u jastuk. Trudim se zadržati suze, inače moje najveće neprijatelje. One gorke suze koje su bile glavna uloga kada sreća odluči da me napusti. Mrzim ih. Prezirem ih iz dubine duše. Suze prokletnice! Pokušavam odgurnuti knedlu u grlu. Ne ide. Izgleda da je i ona stala na stranu neprijatelja. Polako se gubim i dopuštam da doživim poraz. Opet. Glavom mi prolaze sve lijepe slike. Malo ih je.
Krv se sledi u žilama kad pomislih da me sreća i zadovoljstvo preskočiše pri djeljenju iskrica koje bi i oblake u sunce pretvorile.
Bojim se. Sada znam da baš nikome nije stalo.  Sada dolazim svijesti. Shvatam da sam sama.
Usudjujem se pogledati se u ogledalo. Koljena zaklecaše jer opet vidjeh osobu koja me iznevjerila,osobu za koju sam mislila da je najjaca... Kukavički se okrećem misleći da ću tako pobjeći.
Mislima mi prolazi surova istina. Znam, gotovo je. Sada opet čekam neku prepreku,ili šta više zamku ,kada ću posrnuti. Baš kao prošli put i onaj prije njega, i tako u nedogled.
Utješno je to što makar uspomene, lijepe uspomene, plove mojim okeanom misli. One ostaju,sada,kasnije i zauvijek. Plove na brodu koji je već Odavno napustio pučinu. Taj isti zaboravio je mene, krhku osobu koja traži tako malo. Sada se javlja nada, mada i ona nestaje u dubinama okeana.

~Sada sam pobjegla od surove realnosti u  svoje snove, a tamo je priča potpuno drugačija i počinje ovako:
"Otvaram prozor. Uzdišem. Pokušavam sebi doći. U zraku pronalazim miris decembra. Osjećam krivljenje usana u kutovima i poigravanje osmjeha na mome licu. Posmatram pahulje. Kako su samo divne.
U sebi pomislih- Pa,zar je moguće?"


Tumblr_lqe8u9guas1qli3wfo1_500_large_large



  

Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ; Selimović.

Zahvaljujem ovoliko ljudi : 14402