19.02.2012.

9.

 Nekim čudom sjedili smo u skučenom prostoru zajedno,nas dvoje , mi sanjari što maštaju kao niko drugi na svijetu. Bila sam dovoljno blizu da osjetim njegov ledeni dah i miris njegove kože.

Sjećam se... vladala je tama,dok je vjetar šaputao o zimi koja se  zavlačila pod kožu tjerajući tijelo da trni.
Neprijemjetno  sam ga posmatrala.Blještavi osmijeh preobrazio je moje mračne misli u one svijetle i ulivao je dozu sreće u moju dušu. Toliko toga bilo je neispričano, toliko toga. Vremena je bilo malo. Samo mi se to vrtilo u glavi. Htjela sam prekršiti nepisane zakone . Htjela sam preći preko ponosa i osjetiti okus njegovih usana. Nisam imala dovoljno hrabrosti. Nisam htjela sebi upropastiti nekoliko mjeseci zbog poljupca. Sreća bi zavladala carstvom mojih osjećanja samim tim što je bio u mom prisustvu. Nisam znala šta je to značilo, ne znam ni sada. Ne smijem znati, ne usuđujem se.
Zahvaljivala sam se nebesima  na tih nekoliko minuta. Značilo mi je. Mnogo. Koliko puta zatvorim oči i zamišljam onaj pogled.  Onaj koji razara i miluje ,istovremeno. Daljina nas razdvaja,znam,ali osjećam da je tu. Ne fizički,to je nemoguće,ali da duhom. Prisutan u mojim mislima, prtisutan kada treba razgovor. Spreman da razumije svaku riječ,glupost,osjećanje. Eh,taj pojam -osjećanje. Dosta nedefinisano. Previše je toga što nas razdvaja, a toliko toga što nas spaja. Sjećam se onih burnih,mračnih ,tužnih noći kada sam sebe prokljinjala i molila Boga da sretnem posebnu osobu, da, srela sam je. Samo što je Bog nju stvorio tako daleko od mene. Previše.
Mrzim to što sam naviknuta na njega. Bojim se da će uskoro doći onaj dana kada će nam se putevi početi razilaziti. Kada će svako otići na svoju stranu. Kada ćemo proći jedno pored drugog kao potpuni stranci koji u dubini sebe pate. Pate za drugom polovicom. Bojim se.
Istina je da se uvijek nasmješim kada se sjetim onoga što nije stvarno. Onoga gdje odlutam kada kapci budu umorni. Da,istina je da su mi snovi ljepši od kada je dio moga života. Otkada je našao svoje mjesto u mojoj duši. Zamišljam nas dvoje zajedno,zaljubljene do besvijesti u nadi da će potrajati. Sanjam sebe naslonjenu na njegova prsa,rukom obgrljena oko struka. Nešto me zaboli,negdje unutra kada shvatim,kada dođem realnosti ,kada mi surova istina šapne da su to sve samo snovi.
Ponekad ne razumijem,pa sebi postavljam pitanje "Zašto ja? Zašto si mene odabrao?" Mene,slabu osobu poslao je u ring ,koji se zove život, da se bori pored takvog diva. Da se bori protiv njega,ali za njega. Neshvatljivo,zaista jeste. Otkud mi snaga? Ni sama ne znam.
Priznajem,često sam bezosjećajna,kažem nešto što ne mislim ili se bojim reći ono što mislim. I takvu me prihvatio. Takva sam zbog naučene lekcije,takva sam zbog greške koju ne bih smjela ponoviti. Međutim,on je moje oblake u sunce pretvorio i naučio me da nije sve tako mračno. Vratio mi je vjeru u nešto u što sam davno prestala vjerovati. U nešto što ipak, možda postoji. Ne znam kako mu to uspijeva.  
I dalje ću se nastaviti boriti, zbog njega. Znam koliko ovo sve može biti loše, ali isto tako znam koliko sve ovo može biti neshvatljivo divno, kao iz bajke. Možda život može ispunit onu želju o kojoj svi maštamo, ona koja se zove ljubav,iskrena. Ne znam, možda. Toliko je pitanje koje želim shvatiti,do kojih ne mogu tek tako dokučiti.
Negdje u dubini mene živi nada, nada da osjeća makar djelić onoga što i ja. Tačnije nadam se da ne laže. Upravo tako. Ulio je nešto u mene. Pretvorio se iz slučajnog prolaznika u osobu kojoj vjerujem,kojoj se polako predajem,pored koje se osjećam vrijedno,sigurno,čak i voljeno. Možda i griješim . Ko će znati? Možda želim živjeti u zabludi jer istina bi mogla da zaboli,jako. Ljudski je griješiti,tako bar kažu. Na kraju, šta mi ostaje? Ništa osim da sklopi oči,pustim suze da učine svoje,stavim glavu u jastuk i odlutam u snove. U iste one u kojima glumi glavnu ulogu ,u kojima njegove ruke grle mene,u kojima one crne oči sijaju nekako posebno,u kojima crvene usne ne kriju nestvarno lijep osmijeh. Ostaje nada da će san jednom postati java.
 
~Nedostaješ mi, svaki pogled,osmijeh,.zagrljaj,dodir, svaka riječ.
~Hvala ti to si uvijek tu ,iako si miljama daleko.
~Hvala ti što postojiš.
e
.

Al9e5tpcqaigcih_large

Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ; Selimović.

Zahvaljujem ovoliko ljudi : 14402