I prokleto mi je išlo na živce tupo udaranje nečijih teških koraka. Kvarilo mi je tišinu u kojoj sam do prije par trenutaka naprosto uživala. Iznenadilo me je to što se nisam plašila. Samo neka čudna jeza prolazila je mojim tijelom. Tjeralo ga je da trni.
"Bože,možda je zbog hladnoće," skupljala sam koljena obgrljena drhtavim rukama.
Rečenica mi je odzvanjala u ušima. Četiri ledena zida kojim sam bila okruzena joj nisu davala da izađe izvan zagušljivog prostora.
Opet tišina. Konačno.
Svjesno sam bježala. Iz dana u dan.Bježala sam od stalnog života punog nemira. Nisam mogla više živjeti u toj buki. Interesantno je bilo to što sam se uvijek vraćala na isto mjesto.
Kao djecu nas je plašila ta stara kuća. Bila je tanka granica između pomisli da je to bila ruševina ili samo staro godinama napušteno mjesto u kojem su nekada živjeli ljudi. Ti isti ljudi danas su zamjenjeni pacovima i paučinom. Ali, nije me zanimalo. Izmišljali smo priče kako tu žive zli duhovi koji se hrane malim dječacima i neuhranjenim curicama. A takvi smo svi bili. Sada je ta kućica moje utočište. Najsavršeniji dvorac. U biti, smrtni čovjek to ne bi nazvao kućom. Dvije sobe, jedna manja ,druga veća. Bez namještaja. Samo horizontalno poredane već truhle grede uz zid. Prašina. Po jedan simpatičan i jeziv drveni prozorčić polomljenog stakla.
Uvijek bi izabrala manju sobu. Tu me niko nije smio dirati,niti je iko osim mene mogao stati. Smiješno.
Drvene grede,moja najudobnija fotelja od koje sam se teško odvajala. Savršeno mjesto za razmišljanje. Ali ipak, posljednje koje bi zreo i moralan čovjek želio posjetiti. Ja zaista ne znam u koju se skupinu ljudi ja ubrajam. Niti jednim upotpunosti ne pripadam. Da li sam zrela,moralna,stabilna ili samo krhka, slaba i maštovita. Hmm. Ne bih ni jedno izabrala.
Zapravo, fascinantno je to formiranje saopstvenog svijeta. U njemu vidim samo sebe, što je pomalo i sebično. Ali, da li bolje obični smrtnici zaslužuju?
Voljela sam razmišljati. Jako. Prepustila bi se samoj sebi i uživala u moru misli kojima sam lagano plovila.
Brod sam bila ja. Burni vjetar vrijeme, a luka stvarnost. Da,to je moj život. Kratak i jasan. Težak. Mrzila sam luku. Mrzila sam prokleto pristanište svog života gdje su me uvijek čekali neki novi ljudi s drugačijim licima, drugačijeg osmijeha. Onog iza kojeg se skrivao plan, drugačiji , suroviji kod svakog pojedinca.
Trznula sam se. Koraci. Bliži i Teži.Sjena iza zatvorenih vrata.Strah.
"Alma,jesi tu?" Neko je upitao.
Nepoznat glas. Previse dubok da bi bio iko od moje porodice,prijatelja,čak takav glas ni moji poznanici nisu imali.
Ko li je onda?
"Jesam, ko je?" Bojažljivo sam upitala.
Koraci ponovo,sada već sitniji i lakši.Neko se udaljio. Sjenu više nisam vidjela. Trnci, ne smijem se pomaknuti.
(nastavit će se)
