30.09.2012.

SARAJEVO

Sinoć baš gledam na Federalnoj televiziji da je momak ubijen. Ubio ga vršnjak,maloljetnik. Dole,na trolejbuskoj stanici, na Skenderiji. Kažu da je bio potpuno nedužan,ali ko zna. Nikome ne treba vjerovati. Zlo mi je od priča da ne idemo naprijed. Zlo mi je od dijeljenja vremena na "prije rata " i "poslije rata" . Zlo mi je od komšijine fraze "U naše vrijeme nije bilo ovako". Ali opet, to je naše Sarajevo. Ono u kojem ne smiješ biti drugačiji. To jeste grad u kojem od straha ne znaš da li da kazeš "Selam Alejk","Dobar dan ", "Pomos Bog". To je grad u kojem iznova borba počinje od momenta kada ujutru oči otvoriš.
Ali ,prijatelju, to je i dalje grad gdje Ramazan miriše somunom s Kovača. To je i dalje grad gdje Ezan zove jutra i želi laku noć. Opet,to je moj grad gdje crkva otkucava sate i poziva nevjernike da se pomole. Grad koji leti na krilima golubova sa Sebilja i lebdi na visini Avaza. Grad koji odzvanja kuckanjem zanatlija s Čaršije. Grad koji opjevava mali cigo, prosjak, ispred Begove džamije. Grad koji ne spava.
Muzika koju stvaraju potpetice užurbanih ljudi ,dok neprestano koračaju Ferhadijom i tupo udaraju o kaldrmu uvijek mi je bila najdraža. Kaldrma. Savršeno poredano kamenje u zemlju činilo je moju Čaršiju tako jedinstvenom. Bezistan je oduvijek krio najljepše ,najstarije stvari,pa i suvenire iz davnih vremena pa do danas. Nemoguće je zaboraviti stalno cjenkanje pijačara s Markala  i prepirke kupaca šta valja, a šta ne valja. Da . To je moje Sarajevo. Sarajevo je također skrivena ljubav mladog Kristijana i Merjeme. Sarajevo je i vesela vika mog babe dok je ispijao pive sa jaranima u Kolobari. Pod kožu mi se zavukao onaj specifični naglasak Sarajlije,Čaršijanera s Vranika. Kažu šaner,samo šatrovački zna pričat'.
Sarajevo još uvijek miriše strininom pitom i naninom šamijom. Njime i dalje koračaju žene u dimijama, muškarci sa bradama, oni bez njih,pokrivene,otkrivene ,Saralije, stranci, muslimani,katolici, pravoslavci. Zar je bitno? Svi smo ljudi.
Buka tramvaja, brzina Miljacke,jutarnja gužva,večernja šetnja. Sve je to Sarajevo. Kako izbjeći kafu i tufahiju u Slatkom Ćošetu. Kako ne probati ćevape iz slavnog  Želje. Kažu u bijelom svijetu boljih nema.
I dalje se iznad grada vihore dvije zastave. Jedna je jarko crvena ,kažu bordo,a druga plava poput mora. Jednu čuvaju sarajevske Horde Zla s Koševa ,a drugu Željini Manijaci branioci Grbavice.  Svi su oni žestoki momci,velikog srca.
Naposlijetku,prošetaj do Bijele Tabije ili do Topa,nije važno. Samo gledaj, tišinu ne kvari, uživaj u mirisima moga grada. Pogled ,Džennet za oči. Uvukao se duboko u srce, ne želi izaći. Upravo tako, druže. To ti je Sarajevo. Nije moje, ali jeste naše. Jedno jedino. Posebno,opasno,divno,zaljubljeno, ožalošćeno, od borbi umorno,od rata krvavo,lijepo,prelijepo,najdraže,nezamjenjivo.
Ne tražim od tebe da ga uzmeš k srcu onako kao što sam ja. Samo tražim da ga ne pljuješ, da ga poštuješ. To je Sarajevo. Glavni grad ponosne Bosne i Hercegovine. Možeš ga voljeti ili ne voljeti. Između ne postoji. Na tebi je da odlučiš.
Sarajevo_old_town_by_bihart_large

Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ; Selimović.

Zahvaljujem ovoliko ljudi : 14402