09.04.2013.

32.

"Šuti.Tiše,"ušutkivala ga je. Voljela je ugodnu tišinu,jer ju je imala samo s njim. Tišinu u kojoj je mogla uživati,razmišljati i ljubiti. Istovremeno.
Naslonivši se na njegovo koljeno imala je prizor tačno onakav kakav je željela. Grad. Najljepši od svih. Jedan jedini. Gusti oblaci se jesu nadvili nad Sarajevom,ali to njima dvoma i nije baš smetalo. Nisu ni obazirali pažnju. Možda ih je trznula po koja kap koju je nebo slalo ,ali ih je i milovala tjerajući ih da se stisnu,ugriju.
Stezala mu je ruku, a on bi je zagrlio oko struka. Tada su mislili da je sav svijet njihov,postao bi tako malen i jedinstven. I bio je. Onda mu se vješto topila u zagrljaju nalazeći tamo najveću utjehu. Privio bi je uz sebe,milujući po kosi,pružajući utočište iz kojeg nije željela otići. Osluškivala je neravnojerne uzdisaje i izdisaje,koji su stvarali interesantan ritam, uvijek različit. Osluškivala je divnu melodiju otkucaja srca,koje je joj je pripadalo.
Onda je spustila glavu u njegovo krilo i dalje ga posmatrajući. Poigravala se sa prstima,trudeći se da  njen pogled ostane skriven,a i osmijeh tajan.
Oči su mu bile tako krupne,kestenaste i izražene na neobično blijedom licu. Pogled je gledao negdje daleko,a usne su se blago kosile u uglovima u vragolasti osmijeh. Njoj najdraži. Iste te usne bile su jarko crvene,neumorne i iznimno tople.
Nikada joj nije bilo jasno šta ju je više privuklo. Da li drski izraz lica koji je izgledao nedostižno, a zapravo potpuno naivno i umiljato? Ili,ipak,beskrajno brižan zagrljaj podržan brojnim poljupcima?
Kako je uspjevao da je zavodi? Nju,koja nikada nije znala voljeti. Kako je uspjevao da,nakon toliko vremena, krv u njenim žilama ključa kada god ga ugleda?
U moru razmišljanja željela je poljubac. Sada. Snažan. Onakav kakav je samo on znao izvesti. Nježno ga je pomillovala po vratu ,zatim povukla prema sebi da bude dovoljno blizu. Tada je osjetila njegov dah. U tom trenutku sve misli su joj se pomutile i nastupio je slatki poljubac. Savršen,kao i svaki.
Pogledala ga je u oči. Direktno. Pojavila se misao,stvarna,koja u njoj živi i koju je s pravom, sigurno i iskreno sebi u njedra rekla : "Bože,pa on je sve što ja želim."
Prošaputala je ,nenarušavajući posebnu tišinu, "Volim te." Zatim utonula u duboke zagrljaje neizmjerno veličanstvenog svijeta koji se sklupčao u samo jednu osobu.
Ššš,ne kvari tišinu. Lijepo je,zar ne?


http://sphotos-e.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash3/534963_361593637280026_81649817_n.jpg
051012

Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ; Selimović.

Zahvaljujem ovoliko ljudi : 14402