Miris trave i procvjetalih ruža u kasno proljeće jednostavno me je opijao. Možda me je opijao i miris njegove kose .Ne znam . Previše sam bila skoncentrisana na pomjeranje njegovih mekih usana dok su dodirivale moje. Slatki poljupci.
"Aleksandre, moram krenuti kuci, " govorila sam mu dok me rukom sve jače stiskao oko struka. Time mi je davao doznanja da ne želi da idem. Nisam ni ja željela,ali mogućnosti su bile drugačije.
"Vidjet ćemo se sutra. Otac mi ide na neki put. Neće znati da sam izašla iz kuće,a majci ću opet reci da sam s Fatom otišla u grad,"tiho sam mu govorila.
Nije mi dozvoljavao da više govorim. Prstom mi je prešao preko usana , tražeci od mene da šutim. Riječi su bile suvišne.
Zaboravila sam na vrijeme. Nalazila sam se u džennetu svojih misli i zaista nisam željela otići. Baš kada sam zamislila da je sve savršeno začuo se Ezan. Ezan koji je bio glasniji nego inače. Kao da me Imam kudio zbog zlodjela koje činim. Kada sam bila mala, mati i babo su mi uvijek govorili :
"Sine, Amina, nikada nemoj da se viđaš s nepoštenim . Ili ne d'o Allah s četnicima, ustašama ili čak čifutima. Uh, Subhanallah,ne d'o ti Bog da ti to na um padne. Šta bi vas dunjaluk mislio o nama?Šta bi Čaršija pričala?"
A sada.. Sada sam postala upravo ta djevojka . Stidim se,a uživam. Stidim se što sam odbila poštenjačinu Mehmeda,koga bi moji roditelji prihvatili sa osmjehom. A odabrala sam jedine usne u Čaršiji koje se nisu smjele ljubiti.
"Ma majko, ne sekiraj se, tako ti Allaha. Znaš da sam časna. Da samo muslimane krivuć’ gledam, da babo ne sazna, "lagala sam.
Srce biralo, razum zaostao. Kakva ogromna, nepopravljiva greška. Iako sam znala da griješim,svejedno sam bila tu. Na zabranjenom mjestu. Daleko i od Tabije. Sakrivena od pogleda punih prezira. Ljubila sam Aleksandra, svog Acu. Jedinog kojeg sam voljela. Samo on bješe pravoslavac. Svi drugovi braća,muslimani,a ja njega, kćerka hadžije, izabrala. Nije mi to trebalo , ili jeste. Ne znam. Ali,on je pored svega bio najsvjetlija tačka mog života, usamljeničkog života.
