10.02.2015.

34.

Samo se sjećam mirisa kahve i uvijek neobične atmosfere u našem gradu. Svakog jutra prolazila je pored radionice. Zanatlije bi je uvijek posmatrale,dok su svojim lupkanjem stvarali interesantnu melodiju. U svoj toj halabuci ja sam čuo samo njene korake. Tupo udaranje potpetica o kaldrmu,poklapalo se sa ludim lupanjem moga srca. Bila je posebna,to se odmah moglo primjetiti. Pune,crvene usne na blijedom licu odavale su dojam se radi o nekoj hladnokrvnoj kraljici. Njen zadatak bio je da slama srca svih muškaraca ovog svijeta. Međutim,oči,onako duboke tumačile su priču mlade djevojke na mnogo drugačiji način. Govorile su o njenoj velikodušnosti,ljubaznosti i na kraju ,ipak, burnom životu. Oči boje mora dozivale su me da se u njima kupam,da zaplivam kao nikada do sada.Ta čudesna žena bila je raj za moje oči,a znao sam da će jednog dana postati raj za moju dušu...

Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ; Selimović.

Zahvaljujem ovoliko ljudi : 14402